Povijest i gradski grb

RAZVOJ VARAŽDINA KROZ POVIJEST

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na desnoj obali rijeke Drave nalazi se grad Varaždin, danas sjedište Varaždinske županije, grad obrtnika i male industrije, ali i sačuvanog bogatog kulturnog i povijesnog naslijeđa.

Prirodni uvjeti oduvijek su  ljudima bili privlačni i pogodni za život, o čemu nam govore mnogobrojni poznati arheološki lokaliteti kao što su špilja Vindija, Punikve kod Ivanca, špilja Vilenica kod Novog Marofa te pronađeni ostatci materijalne baštine.

Vrijeme rimske dominacije u samom gradu ostavilo je malo tragova, ali je ovuda prolazila važna rimska cesta koja je povezivala Ptuj, Varaždinske Toplice i Sisak s Osijekom.

PRVO SPOMINJANJE VARAŽDINA

U povijesnim izvorima najstarije podatke o Varaždinu, o imenu grada  koji se ovdje spominje pod nazivom  Guarestin, o njegovim stanovnicima i Guaresdienses, imenima varaždinskih župana Beleé i Motmira, nalazimo u ispravi kralja Bele III. izdanoj 1181. godine kojom presuđuje u sukobu oko posjeda Varaždinske Toplice između Zagrebačkog kaptola i varaždinskog župana Beleéa.

Kako je grad izgledao u to vrijeme i kako se ovdje živjelo, teško je govoriti. Grad je nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na križištu starih rimskih prometnica, na potezu današnjih ulica Optujske, Končareve, Vrazove, Zagrebačke, Braće Radića, Franjevačkog trga i Kukuljevićeve ulice.

Poveljom slobodnog i kraljevskog grada koju Varaždin dobiva 1209. godine od kralja Andrije II. Građani Varaždina dobili su pravo na izbor gradskog suca, kojega biraju između sebe, a koji upravlja gradom te im sudi, a nazivaju ga „ richterom“. Mogu se slobodno seliti i oporučno ostavljati svoju imovinu, a oslobođeni su i plaćanja tridesetine, osim ako svoju robu idu prodavati u Njemačku.

Poveljom su određene i dužnosti građana koji su sami skupljali po 12 denara od svake kuće, a kod izbora župana na Dan sv. Martina, morali su dati 20 kablova vina, 100 hljebova kruha i jednog vola.  Na području grada nastaju dva teritorija: područje slobodnog i kraljevskog grada Varaždina i područje tvrđe koje će se tek 1861. godine ujediniti u teritorij grada Varaždina.

VARAŽDIN U SREDNJEM VIJEKU

Varaždinska tvrđava bila je sjedište varaždinskih župana, iako novija istraživanja iznose tezu i o mogućem mjestu županovog stanovanja na mjestu današnje gradske Vijećnice.

Od 1607. godine i povelje kralja Rudolfa II. Habsburškog, članovi bogate plemićke obitelj Erdödy postaju nasljedni župani Varaždinske županije. Građani Varaždina često su morali braniti svoja prava te su se zbog toga sukobljavali s vlasnicima Staroga grada, Ungnadima i Erdödijima. Među vlasnicima Staroga grada  iz obitelji Erdödy, bilo je i nekoliko hrvatskih banova: Tomo Erdödy, Sigismund Erdödy, Nikola Erdödy i Ivan II. Nepomuk Erdödy.

Grad će doživjeti nekoliko velikih napada različitih vojski kao što su bile tatarska provala 1241. i 1242. godine koja je na ovom podrjučju ostavila trag. O tome nam govore sačuvani dokumenti i  palež grada od vojske Ivana Hunjadija 1446. godine, nakon neuspješnog osvajanja tvrđave. Isto će tako dinastičke borbe 1527. godine ovdje rezultirati opsadom grada.

Gospodarski život grada obilježit će razvoj različitih obrta o kojima podatke nalazimo u gradskim zapisnicima  iz 15. stoljeća. Pojedini obrtnici udruživali su se prvotno u bratovštine, a kasnije, od 16. stoljeća, u cehove. Uz tvrđu i njene vlasnike djeluju obrtnici koji stanuju uglavnom na području Optujske ulice i okolnih sela koja su pripadala tvrđi.

Za  razvoj trgovine 13. i 14. stoljeća važne su bile gradske prometnice te rijeka Drava, na kojoj se u povijesnim izvorima spominju luke i prijelazi, te povlastice za održavanje sajmova u gradu. Godine 1406. kralj Žigmund potvrđuje ispravu kojom Varaždinci imaju pravo održavati godišnji sajam koji je trajao tjedan dana, a 1431. godine dobili su privilegij trgovanja po cijelom Žigmundovom kraljevstvu. Ulrich Celjski im 1448. godine potvrđuje povlastice za jakobovski sajam koji je trajao osam dana, a odvijao se sjeverno od Staroga grada, u predgrađu.

Uz obrt i trgovinu važna djelatnost u srednjem vijeku bila je i poljoprivreda. Grad u okolici posjeduje zemljište koje se tijekom vremena znatno povećava.

Podatci o dobro organiziranoj gradskoj upravi potječu iz 15. stoljeća. Na čelu grada bio je gradski sudac koji je biran prve nedjelje iza Martinja, na godinu dana. Istog dana birani su i prisežnici; 12 ih je birala općina, a 12 predlagao gradski sudac. Sudac i prisežnici  činili su gradsko zastupstvo koje je imalo upravnu i sudačku vlast te se na taj način brinulo, o uređenju gradskog života, o cijenama, gradskim mjerama i o obrani grada.

Za sigurnost grada brinula su se dva stražara i 4 kvartara te jedan kapetan, čuvari gradskih vratiju, a gradski službenici  bili su i tržni nadzornik, kmetski sudac, upravitelj gradske nemoćnice i bilježnik. Tijekom 16. stoljeća u gradskoj se upravi javlja i gradska skupština.

Porastom opasnosti od prodora Osmanlija, ovo je područje na pragu 16. stoljeća dobilo veliko značenje i u obrani okolnog područja, a posebice Štajerske. Grad je oslobađan nekih poreza u doba kralja Ludovika II. 1516., Jurja Brandenburškog  te kralja Ferdinanda 1541. zbog potrebe da se grad što bolje utvrdi.

Tijekom 16. stoljeća Varaždin postaje jedna od glavnih utvrda Slavonske granice koja je predstavljala dio obrambenog pojasa od Sedmogradske do Jadranskog mora. Zbog velike ratne opasnosti važno mjesto zauzima modernizacija i obnova postojećih te izgradnja novih utvrda pa će štajerski staleži financirati renesansnu obnovu varaždinske utvrde kojom će rukovoditi glavni fortifikator Vojne granice, Domenico de Lalio.

Uz kamene kuće poznatih građana i trgovaca, stajala je i kamena kuća koju Juraj Bradenburški, tadašnji vlasnik tvrđave, poklanja gradu za Gradsku vijećnicu. Mnoge nepogode su tijekom vremena harale gradom, česti su bili požari zato što su postojeće kuće bile drvene i krovovi prekriveni drvenim pločicama (šindrom), a bilo je i nekoliko velikih epidemija kuge.

Hrvatski sabori tijekom 16. i 17. stoljeća održavali su se i u Varaždinu, sjednice su bile u gradskoj Vijećnici ili u „sali major“ varaždinske tvrđave. Zapisnici gradskog poglavarstva govore nam da se tijekom 17. stoljeća promijenio način izbora gradskog suca kojeg sada biraju članovi magistrata i gradske skupštine, a 1699. godine napravljene su upute za rad gradske uprave. Tijekom ovog stoljeća u Varaždinu su se, na poticaj Sabora, sastajale Vlaške komisije zbog želje da se krajiški časnici podrede Hrvatskom saboru i da banska vlast seže do Drave.

Gospodarstvo ovog razdoblja u najvećoj se mjeri svodi na daljnji razvoj obrta i trgovine. Osnivaju se novi cehovi kao zlatarski 1613. godine te cehovi kovača, kolara i pekara. Robom se trguje u Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Austriji i Turskoj. Odlukom Hrvatskog sabora 1610. godine, utvrđeno je da se uvedu posebni trgovi na koje izvoznici  moraju donositi svu robu za izvoz, a najvažniji takav trg bio je u Varaždinu. Da bi zaštitili svoje interese, trgovci 1629. god. stvaraju svoj ceh čija je pravila potvrdio gradski sudac.

Požari su u gradu i dalje česti pa su građani sagradili zavjetnu crkvu sv. Florijanu 1669. godine. Da bi se zaštitili od kuge, gradsko je vijeće odlučilo 1679. sagraditi zavjetnu kapelu sv. Fabijana i Sebastijana koja je dovršena nekoliko godina poslije.

Širenje protestantizma zahvatit će i ovo područje pa će Hrvatski sabor i plemstvo dovesti u naše krajeve isusovce. Iako im domaće stanovništvo nije bilo sklono, oni će ovdje sagraditi svoju crkvu i samostan te početi djelovati na području obrazovanja djece i 1636. godine osnovati gimnaziju. Kralj Ferdinand II. dao je franjevcima 1650. godine veću količinu novca da bi mogli obnoviti samostan i crkvu te na taj način nastaviti svoj rad usmjeren na obrazovanje i poboljšanje zdravstvenih prilika.

Nakon Karlovačkog mira 1699. godine, Varaždinu više nije prijetila neposredna opasnost od Osmanlija pa će i sjedište Varaždinskog generalata biti premješteno u Koprivnicu 1731. godine, a na mjestu zgrada Generalata, izgraditi će se županijska palača.

Varaždinci sudjeluju u sedmogodišnjem ratu. Novosti su i u reformi gradske uprave statutom iz 1750. g., kada se broj članova gradskog vijeća povećava na 40 i naziva Stolom četrdesetorice koji bira pučkog tribuna.

GLAVNI GRAD HRVATSKE

Svoj najznačajniji politički razvoj Varaždin će doživjeti osnivanjem Kraljevskog namjesničkog vijeća čiji rad kraljica Marija Terezija stavlja u Varaždin te na taj način grad postaje glavno sjedište Banske Hrvatske. U to vrijeme hrvatski ban i kapetan Franjo Nadasdy živi u Varaždinu, u palači Drašković, gdje se u jednom krilu palače održavaju i sjednice Kraljevskog namjesničkog vijeća, u razdoblju od 1767. do 1776. g.

Veliki požar 1776. godine (25. travnja) u kojem su izgorjele dvije trećine grada, predstavlja kraj političkog i upravnog razvoja grada kao banskog sjedišta. Iz dokumenata je vidljivo da postoji niz zanimanja obrtnika prisutnih u gradu dugi niz godina, ali se početkom 18. stoljeća javljaju i neka nova, otvorena je manufaktura čokolade DAGNESE, prisutno je pivarstvo i svilarstvo, zabilježen je pokušaj uzgajanja riže (od Ivana Saltnera), a grad posjeduje i ciglanu. Nova su pravila dobili cehovi mesara, čohaša i lončara. Dopunjena su pravila ceha stolara, bravara, puškara, tokara, staklara i gumbarskog ceha.

Između trgovaca dolazi do čestih svađa. Ovdje se često radi o borbi unutar cehovske i slobodne trgovine pa je Hrvatski sabor odredio da će cijenu robe određivati podžupani. Carica Marija Terezija je, sagledavajući cjelokupni život stanovništva, nastojala  poboljšati i zdravstveno stanje stanovništva pa u grad  dovodi gradskog fizika i liječnika Ivana Baptista Lalangua. U grad je po njenom nalogu stigao i Adalbert Barić s ciljem da ovdje osnuje Kameralni studij.

Početkom 18. stoljeća gradi se Kapucinska crkva i samostan. Novi duh varaždinskom osnovnom školstvu donose uršulinke koje 1703. dolaze u grad. One ovdje grade crkvu, samostan i školu. Ukinućem isusovačkog reda gimnazija prelazi u ruke pavlina. 

Glazbeni život Varaždina obilježit će Ivan Werner, Leopold Ebner i Jan K. Wanhal. Crkve čuvaju slikarske radove Joakima Shidta, Blaža Grubera te Ivana Rangera. Društveni život „Malog Beča“ ogledat će se u organizaciji mnogobrojnih zabava i plesova građana i plemića prisutnih u gradu. U palačama i kurijama  vodi se raskošan život koji je opisao Adam Oršić.
Prve su se kazališne predstave izvodile u Isusovačkoj gimnaziji, no 1773. pojavljuje se i kazališna družina.

Grof Stjepan Niczky je u naše krajeve donio ideju o slobodnom zidarstvu koje je imalo odjeka među plemstvom ovog područja. U gradu nastaje građanska četa, a zbog čestih požara organiziraju se i vatrogasne družine.

Kraj 18. stoljeća u našem kraju je obilježen strahom  pred napoleonskim četama. U gradu se smještaju ranjenici u privremene bolnice u Zakmardijevoj palači i Isusovačkoj gimnaziji.

Društvene i političke promjene koje će do sredine 19. stoljeća rezultirati  novim idejama u razvijanju nacionalne svijesti, odrazit će se i na razvoj gradske uprave. Početkom stoljeća ruše se gradski bedemi i izgrađuje dio nekadašnjih grabišta.
Ideje Hrvatskog narodnog preporoda u Varaždinu će naći široki odjek. Ljudevit Gaj, jedan od vodećih preporoditelja  bio je varaždinski gimnazijalac, a 1832. kao odvjetnički perovođa u Varaždinu, i ovdje je mnoge ljude oduševio za svoje ideje. Ovdje živi Metel Ožegović čijom je velikom zaslugom 1837. godine otvorena Narodna čitaonica. U blizini živi i grof Janko Drašković, u Varaždinu djeluju Ivan Kukuljević, Tomo Blažek te drugi ilirci.

Događanja 1848. godine ostavit će trag i u zbivanjima u varaždinskoj okolici. Gradsko zastupstvo raspravljalo je o pozivu hrvatskim rodoljubima na veliku političku skupštinu u Zagrebu 25. ožujka. Te su se godine Varaždinci pobunili protiv Židova, a 30. svibnja sastala  se velika skupština Varaždinske županije koja je zaključila da više ne priznaje Erdödijevce za nasljedne župane. Donesen je i novi grb i županijska zastava. Od 7. rujna iste godine ban Josip Jelačić boravi u Varaždinu, a  11. rujna s hrvatskom vojskom prelazi Dravu i kreće u smirivanje Mađara.

Razdoblje Bachova apsolutizma odrazit će se i u našim krajevima u sprovođenju germanizacije. Velikom pritisku mađarizacije grad je bio izložen nakon nastanka Austro-Ugarske Monarhije,  u vrijeme Radoslava Rubida Zichyja, varaždinskog župana od 1886.-1906. godine koji je, kao pristalica Khuenova režima na našem području, sprovodio njegovu politiku. Utjecaj mađarizacije u gradu je prevladavao sve do izbora 1906. godine kada je pobijedila Narodna stranka, a Rubido prisiljen da se povuče.

Gospodarske prilike tijekom 19. stoljeća daju novi polet gradu. Kralj Franjo I. 1811. godine potvrđuje novu trgovačku organizaciju, no već 1836.godine trgovački stalež dobiva posebno potvrđena pravila od kralja Ferdinanda V.
U Varaždin prodiru nova umjetnička strujanja i tehnička dostignuća.

20. STOLJEĆE

Secesija Varaždinu daje novi smjer u načinu gradnje pa je početkom 20. stoljeća sagrađena zgrada nove pošte. Tada u grad dolazi telefon, a grof Marko Bombelles doveo je u naš kraj prvi automobil i aktivno sudjelovao u akcijama automobilskog društva. 

Prvi svjetski rat u Varaždin donosi mobilizaciju vojnih obveznika. Varaždinci odlaze na različita bojišta, a u gradu se organiziraju bolnice za prihvat ranjenika. Ulaskom u novu državu, Kraljevinu Jugoslaviju, već 1919. godine dolazi do oružane pobune koja je brzo ugušena, a sudionici poslani u zatvor u Niš.

U vrijeme Drugog svjetskog rata na našem je području nastala Velika župa Zagorje kojoj je Varaždin bio središte. Formiranjem Nezavisne Države Hrvatske i u našem gradu jedni pristaju uz antifašizam, a drugi ostaju lojalni postojećem režimu.

Nakon Drugog svjetskog rata stvara se novi poredak, socijalizam. U grad se doseljava mnogo novog stanovništva pa se na taj način mijenja društvena struktura ovog područja. Provodi se nacionalizacija i konfiskacija pa velik broj građana ostaje bez svojeg dotadašnjeg vlasništva. Gospodarstvo grada sve se više oslanja na novi oblik proizvodnje, na tvornice i poduzeća kao što su LTA, Koka, Kalnik i sl. uz već postojeći Varteks i Svilanu.

Gradnjom novih zgrada nastaju nova naselja. Širenjem grada se urbana i komunalna infrastruktura razvija. U gradu se otvaraju nove osnovne i srednje škole i fakulteti. Povijesna se jezgra zaštićuje kao spomenik kulture, razvija se kulturni život, prosvjeta i socijale ustanove. Uvodi se samoupravljanje i društveno vlasništvo. Sedamdesete će i u naše krajeve donijeti buđenje nacionalne svijesti koje će biti nasilno prekinuto. 

Nakon Titove smrti dolazi do raspada Jugoslavije. U tom procesu i u Domovinskom ratu od 1990. – 1995. godine, Varaždin ima važnu ulogu.  Osvajanjem vojarni i oslobađanjem grada od JNA, Varaždin će osvojenim naoružanjem pripomoći osamostaljenju Hrvatske. Stvaranjem hrvatske države Varaždin postaje sjedište novoustrojene županije.
 

Spomenka Težak

Grb Grada Varaždina

Grb Grada Varaždina prema povijesnim je podacima jedan od najstarijih u Europi. Godine 1464. u posjet kralju Matiji Korvinu stigli su izaslanici grada Varaždina koji su sa sobom donijeli grb i pečat. Njime su se Varaždinci služili privolom ugarsko-hrvatskih kraljeva. Te 1464. godine Matija Korvin izdao je diplomu s grbom grada Varaždina i dopušta Varaždincima da se i dalje njime služe.

„Na modrom okruglom polju, koje je zlatom damascirano, stoji anđeo, obučen u odijelo smeđe boje. Anđeo ima žute vlasi i crvena krila, pa obim rukama drži kasnogotski štit koji je na donjoj strani zaokružen. U tome štitu, koji čini pravi grb Grada Varaždina, vidi se osam greda koje su izmjenice bijele i crvene boje.Sredinu tih greda ispunjava bijeli gradski toranj koji ima 4 ugla. Toranj je pokriven modrim krovom nad kojim sjaji zlatan križ. Na crvenoj gredi vidimo lijevo od tornja zlatnu zvijezdu, a desno zlatan polumjesec. Oko cijeloga toga okrugloga polja, u kojem je opisana slika, nalazi se bijeli okvir s napisom: „Sigillum majus civatatis Varasdien“ – veliki pečat grada Varaždina.

Slova u tom napisu pripadaju tzv. Gotskoj minuskuli. Okrugli grb naslikan je u diplomi na četverouglastoj ploči. Ta je ploča zelene boje, a damascirana svijetlo-zelenim slikarijama.“

Izvor: Rudolf Horvat, „Povijest grada Varaždina“

U ovom se obliku varaždinski grb koristio sve do 1934. godine. Nakon II. svjetskog rata iz njega su izbrisani anđeo i križ na vrhu tornja. Anđeo i križ u grb su vraćeni 1990. godine.

Pečatnjak s grbom grada danas se čuva u Gradskom muzeju, a diploma Matije Korvina u Hrvatskom državnom arhivu u Varaždinu.

Službeni grb Grada Varaždina:

 

Grb Grada Varaždina u heraldičkim bojama i crno-bijeloj verziji:

/upload/2023/04/grb_01_642aabd64f938.pdf

 

Grb Grada Varaždina - dio - heraldički štit u boji

 

Grb Grada Varaždina - dio - heraldički štit crno-bijeli