05. prosinac 2015. | Autor: drazen.dretar@varazdin.hr

Nagrađeni najvolonteri 2015.

nagrađeni najvolonteri 2015. godine

Po odabiru Udruge Franjo Koščec – Varaždin, koja od 2009. godine bira najbolje volontere, jučer su u gradskoj vijećnici, a povodom  Međunarodnog dana volontera, nagrađeni najvolonteri Varaždina 2015. Tom prilikom, gradonačelnik Goran Habuš uručio je priznanja i nagrade volonterkama koje su se u protekloj godini isticale po nesebičnom zalaganju i radu.


Ida Šnidarić - u 2015. g. je volontirala u Centru za humanitarni rad i volontiranje Fakulteta organizacije i informatike i CISOK-u Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Ukupno je ostvarila više od 300 sati samo u 2015. g. Volontirala je na brojnim domaćim i međunarodnim volonterskim akcijama, davala podršku projektima usmjenim na socijalno osjetljive skupine (osobe s invaliditetom, slabijeg socio ekonomskog statusa, nezaposlene i slično). Kreirala je i ažurirala informacije na društvenim mrežama vezanim uz volontiranje (FB stranica Centra za volontiranje i humanitarni rad FOI). Pohađala je razne edukacije vezane uz volontiranje.


Kristina Kučan Milec i Sanja Buhin volontiraju u akciji "Za osmijeh djeteta u bolnici" (Društvo naša djeca) od 2012. g. na odjelu Pedijatrije Varaždinske bolnice. Uljepšavaju djeci dane u bolnici i trude se da barem na sat vremena zaborave zašto su tamo došli.


Verica Trupković je volonterka  za pružanje psihološke pomoći ženama oboljelim od raka dojke (Mammae klub) već od 2001. godine sa završenom edukacijom i diplomom za obavljanje ovog humanog volonterskog rada.


Vanja Matković nažalost nije mogla preuzeti svoje priznanje, ali ovo je dio priče o njoj:
„Ja sam Varaždinka, Vanja Matković, 26 mi je godina i htjela bih s vama podijeliti svoje iskustvo života u afričim selima te usput, zamoliti za pomoć. Trenutno sam u Africi kao volonterka za nevladinu organizaciju Whisper, sa sjedištem u Ugandi, točnije selo Mutai, distrikt Jinja. Inicijalna ideja bila je da ostanem u Africi 2 mjeseca, ali vec nakon prvog tjedna provedenog ovdje postalo je jasno da je dvomjesečni boravak prekratak ukoliko se zaista želim ozbiljno angažirati i pomoći napačenoj djeci u istočnoj Ugandi, tako da sam otkazala svoj povratni let za Hrvatsku i zasad ostajem ovdje. Moj posao ovdje sastoji se od pružanja prve pomoći i odstranjivanja “jiggera” u praktički napuštenim, izuzetno siromašnim selima, traženja izgladnjele, bolesne djece ili djece na samrti, podučavanja i socijalizacije djece u Whisperovom sirotištu u Mutaiu i obilaženja bolnica u potrazi za djecom kojoj je pomoć izuzetno potrebna, ali roditelji nisu financijski sposobni da pruže djeci liječničku skrb.
Moj dan počinje u 6 sati ujutro i nerijetko završava tek u 22 sata navečer. Za vrijeme boravka ovdje pijem vodu iz bunara, lice, kosa i odjeća stalno su puni prašine, razni insekti su me izboli nebrojeno puta, hrane u selima ima i nema, dosad sam već preboljela malariju, parazite u želucu zbog čega sam se grčila u bolovima – ali iskreno, osjećam se sretnija nego ikad prije u životu! Osjećam neopisivu ljubav i pozitivnu energiju oko sebe, sigurna sam da radim nešto dobro i korisno te da pomađem nevinoj, napuštenoj djeci koja bi u protivnom proživljavala jako tužne sudbine. Kada sam potpuno premorena i dosta mi je svega, sjetim se nekih beba kojima smo doslovno spasili život te kako sam se osjećala kada sam ih prvi put primila u ruke, izgladnjele, bolesne i nemoćne, a sada ih gledam nasmijane kako puze oko mene.“